Razmišljajući dugo, koje od svojih pretabanih staza po okolnim planinama da opišem, odlučio sam se za stazu do „Džamije“. Vjerovatno se pitate kakav je to put i kakva Džamija? Naime, ne radi se o sakralnom-arhitektonskom objektu nego o vrhu na planini Visočici i to njenom najvisočijem vrhu 1967 metara visokoj „Džamiji“.
Put vodi iz Konjica autom, preko Boračkog jezera, Glavatičeva, te sela Bjelimići prema planini Visočici, odakle iz sela Luke nastavlja makadamskom stazom u srce planine.
Tu počinje jedno stepenasto raspoređeno iskustvo, oslobađa se suvišnih misli, endorfin počinje da stimuliše osjećaj sreće i krećemo.
Duž staze prvo što primjećujemo su „hair“ česme, jedan specifikum za ovaj kraj, gdje su podizane kao male familijarne zadužbene u spomen na mrtve kako bi putniku ----, i životinjama utolile žeđ, razgalile dušu i olakšale put.
Kroz udolinu koja se zove Kolijevka, dolazimo do nekropole stećaka na P... pored koje je smješten ljetni stan k.. humskih stočara koji borave tu od proljeća do jeseni.
Italijanski književnik Italo Calvino piše: „Najbolji način da se upozna jedan teritorij je dolaženje u dodir sa njegovom ...., proizvodima sela ili bolje rečeno ,okusiti taj teritorij'.“
U doba boravka tih gorštaka široke duše, uz besjedu i pokoju staru, legendarnu priču na granici jave i sna možemo probati, a onda i kupiti bijelog masla, varenike, sira, kajmaka i „planinskog piva“ – mlaćanice i surutke, koje umurnog i žednog planinara razgale i dušu povrate. Ostavljajući gorštake i čobane i njihove dobroćudne pse, da dumaju i sabiru stoku, nastavljamo dalje kroz mekanu travu, preko stjenovitog prevoja do visoravni Jezera. Tu pukne pogled preko prostranstva izpresjecanog plavičastim potočićima i barama prema Džamiji.
Jedan prijatelj, gledajući sa tog mjesta rekao je da ga podsjeća Irsku. Nisam bio tamo ali mu vjerujem.
Spuštajući se dolje dolazimo do druge fascinante nekropole stećaka – kaurskog groblja u sred planine koja svjedoči o drevnim stanovnicima, precima i njihovim neobičnim običajima i simbolima. Tajna bosanskohercegovačkog srednjovjekovnog, nadgrobnog spomenika – stećka je najzamršenije pitanje domaće historografije po pitanju geneze i karaktera crkve-bosanske.
Njihovi neobični sukobi su svojevrstan epitaf i poruka onima što dolaze kasnije. Osjećajući neko poštovanje i zbunjenost od tog slikovitog groblja nastavljamo dalje, hodajući ispod grebena Ljiljana, što je starobosanski naziv za Jelena, simbola čiste pravedne duše prema vrhu Džamiji.
Sama visoravan na ovoj nadmorskoj visini je pusta, bez koliba i planinarskih i lovačkih kuća, čiju tišinu poremeti p... ptica, ili odronuta stijena sa grebena. Na kraju visoravni počinje strmi i najteži dio uspona na Džamiju kroz krš. Dio njenog geografskog, krečnjačkog sastava i spenicu po stepenicu se približavamo se vrhu. Dijelom gazimo preko islandskog lišaja, gubeći posljednje ------- i progovorivši tek pokoju riječ. Već otežanog daha stupamo na sam vrh. Vrh Džamija je po predanju dobio ime po tomu što su u stara vremena stanovnici sela u podnožju za vrijeme velikih suša na Alidžum(Ilindan) dolazili na vrh da se mole za kišu. Ima nešto tu magično jer se sa vrha pruža pogled na sve vrhove u Bosni i Hercegovini preko 2000 m.n.v , i okrećući se u krug prema tom prostranstvu gdje se pogled dodiruje sa veličanstvenim nebesima pomislimo :“Bože, veliki li si!“
Autor:
Prevljak Faris
Put vodi iz Konjica autom, preko Boračkog jezera, Glavatičeva, te sela Bjelimići prema planini Visočici, odakle iz sela Luke nastavlja makadamskom stazom u srce planine.
Tu počinje jedno stepenasto raspoređeno iskustvo, oslobađa se suvišnih misli, endorfin počinje da stimuliše osjećaj sreće i krećemo.
Duž staze prvo što primjećujemo su „hair“ česme, jedan specifikum za ovaj kraj, gdje su podizane kao male familijarne zadužbene u spomen na mrtve kako bi putniku ----, i životinjama utolile žeđ, razgalile dušu i olakšale put.
Kroz udolinu koja se zove Kolijevka, dolazimo do nekropole stećaka na P... pored koje je smješten ljetni stan k.. humskih stočara koji borave tu od proljeća do jeseni.
Italijanski književnik Italo Calvino piše: „Najbolji način da se upozna jedan teritorij je dolaženje u dodir sa njegovom ...., proizvodima sela ili bolje rečeno ,okusiti taj teritorij'.“
U doba boravka tih gorštaka široke duše, uz besjedu i pokoju staru, legendarnu priču na granici jave i sna možemo probati, a onda i kupiti bijelog masla, varenike, sira, kajmaka i „planinskog piva“ – mlaćanice i surutke, koje umurnog i žednog planinara razgale i dušu povrate. Ostavljajući gorštake i čobane i njihove dobroćudne pse, da dumaju i sabiru stoku, nastavljamo dalje kroz mekanu travu, preko stjenovitog prevoja do visoravni Jezera. Tu pukne pogled preko prostranstva izpresjecanog plavičastim potočićima i barama prema Džamiji.
Jedan prijatelj, gledajući sa tog mjesta rekao je da ga podsjeća Irsku. Nisam bio tamo ali mu vjerujem.
Spuštajući se dolje dolazimo do druge fascinante nekropole stećaka – kaurskog groblja u sred planine koja svjedoči o drevnim stanovnicima, precima i njihovim neobičnim običajima i simbolima. Tajna bosanskohercegovačkog srednjovjekovnog, nadgrobnog spomenika – stećka je najzamršenije pitanje domaće historografije po pitanju geneze i karaktera crkve-bosanske.
Njihovi neobični sukobi su svojevrstan epitaf i poruka onima što dolaze kasnije. Osjećajući neko poštovanje i zbunjenost od tog slikovitog groblja nastavljamo dalje, hodajući ispod grebena Ljiljana, što je starobosanski naziv za Jelena, simbola čiste pravedne duše prema vrhu Džamiji.
Sama visoravan na ovoj nadmorskoj visini je pusta, bez koliba i planinarskih i lovačkih kuća, čiju tišinu poremeti p... ptica, ili odronuta stijena sa grebena. Na kraju visoravni počinje strmi i najteži dio uspona na Džamiju kroz krš. Dio njenog geografskog, krečnjačkog sastava i spenicu po stepenicu se približavamo se vrhu. Dijelom gazimo preko islandskog lišaja, gubeći posljednje ------- i progovorivši tek pokoju riječ. Već otežanog daha stupamo na sam vrh. Vrh Džamija je po predanju dobio ime po tomu što su u stara vremena stanovnici sela u podnožju za vrijeme velikih suša na Alidžum(Ilindan) dolazili na vrh da se mole za kišu. Ima nešto tu magično jer se sa vrha pruža pogled na sve vrhove u Bosni i Hercegovini preko 2000 m.n.v , i okrećući se u krug prema tom prostranstvu gdje se pogled dodiruje sa veličanstvenim nebesima pomislimo :“Bože, veliki li si!“
Autor:
Prevljak Faris